Kako sol dolazi iz brda

Bijela je, nema miris, slankastog je okusa. Prepoznatljiva svojstva soli zaista nisu spektakularna, a unatoč toga znanost se oduvijek bavila vrlo intenzivno prividno neupadljivom tvari.

Crkveni učitelj Hilarije iz Poitiersa pokazao se još u 4. stoljeću kao vizionar. On je pretpostavljao da "sol istovremeno sadrži element Vatre i Vode i da je na taj način od dva nastao jedan."

U biti je imao pravo, iako njegovu elementarnu podjelu suvremena znanost ne može potvrditi. Sastavni dijelovi kuhinjske soli, pozitivno nabijeni ioni natrija (Na+) i negativno nabijeni ioni klorida (Cl-) imaju gotovo dramatičnu međusobnu privlačnu snagu. Djelići kristaliziraju, ali su istovremeno izuzetno topivi u vodi. Rudnici soli iskorištavaju ovo svojstvo već stoljećima. Dok su Kelti i Rimljani u Hallstattu za ulazak u unutrašnjost brda koristili isključivo pijuk, mokra se eksploatacija još u srednjem vijeku nametnula kao neusporedivo elegantnija metoda.

Voda se kroz okna vodi u heterogeno ležište soli u brdu, kako bi se sol na taj način otopila iz stijene i transportirala van iz rudnika u vrlo jakoj koncentraciji kao otopina. Sustav je ostao, iako se danas svugdje, gdje sadržaj soli u stijenama dostiže potrebitu koncentraciju, probila tehnika bušenja sa sondom u bušotini, U nekoliko stotina metara duboku, okomitu bušotinu ugrađuju se dvije cijevi. Kroz jednu se utiskuje voda pod visokim tlakom, tako da kroz drugu mora istjecati zasićena otopina. U pripremljenoj prezentaciji prikazali smo slikovito proces proizvodnje soli.

Salzproduktion

(4.21 MB)