Sol kao simbol

Sol već stoljećima ima svoje čvrsto mjesto u životu ljudi. Sol se smatra svetom, dar bogova, solju se zapečaćuju prisege i potkrepljuju žrtve. Sol je bila i vrlo važna gospodarska roba. Jedna od najveličanstvenijih ranih kultura u Europi, Halštatska kultura, razvila se na soli - putovi soli vodili su preko Alpa prema jugu u smjeru Italije, na istok na Balkanski poluotok, na sjever sve do Baltičkog mora. Gdje je bilo soli, tu su cvali trgovina i promet, došlo je do rasta rjiečnog prometa. Gradovi su postajali bogati i moćni, stvoreno je veliko bogatstvo. U srednjem vijeku sol je bila najvažnija trgovačka roba.

Dar mora

Sva sol na Zemlji neptunskog je podrijetla - dolazi iz mora. Kako je, međutim, sol dospjela u more, na to vrlo staro pitanje znanost ima pri ruci nekoliko hipoteza. Jedinstvo, po svemu sudeći, postoji oko toga da otkada na Zemlji postoje oceani, u njima se nalazi sol.

Ochseniusova teorija??? iz 1877.

U plitkim morskim zaljevima s malom izmjenom vode dolazi do velikog gubitka vode isparavanjem. Pretpostavka za to je aridna, dakle suha i topla klima. Ako se sada bazen sprudom odvoji od mora, on se u potpunosti isušuje Iznad različitih mineralnih slojeva vjetar taloži još jedan sloj od gline i lapora. Tektonički pomaci Zemljine kore dovode posljedično do promjena u položaju slojeva. Mješovite stijene koje uslijed toga nastaju - mješovite stijene, na njemačkom tzv. "Haselgebirge" - sadrže 20 do 70 % soli.

Povijest eksploatacije soli

Na tzv. "slanim naslagama" (stijene koje sadrže sol i koje se pružaju sve do same površine) ponekad se pojavljuju slani izvori koje su lovci koristili još u mlađem kamenom dobu.

Vađenje soli u prethistoriji

Hallstatt je najstariji rudnik soli na svijetu. U Hallstattu se s vađenjem soli započelo još početkom 12. stoljeća prije Krista. U stijene sa solju urezivali su se paralelni žlijebovi i od stijene odlomili komadi slanog kamena između tih žlijebova. Potom su se ovi odlomljeni komadi stijene koji su sadržavali sol, iznosili na površinu u vrećama od goveđe kože.

8. stoljeće prije Krista

Zlatno doba vađenja soli u Hallstattu.

Rani rudari su u takozvanom "rudonosnom gorju" iza sebe ostavili mnoge uređaje i uporabne predmete, tako da smo dobro upućeni u navike i djelatnosti. Pronađeni su vršci motika od bronce, drvo za puteljke, brusovi, drvene posude za nošenje i mnogo toga drugog. Prostor se osvjetljavao pomoću crnogorične trijeske svezane u snopove koje su bile ukliještene u u pukotine stijene poput baklji. U rudonosnom gorju halštatski je rudar napredovao jedan metar u mjesec dana (!). U godini dana jedan je muškarac na površinu iznio oko 2.000 kg rude čiji je sadržaj kuhinjske soli iznosio od 40 do 70 %. To odgovara godišnjim potrebama tisuću obitelji.

Halštatsko razdoblje

Kultura polja sa žarama. Muškarac u soli.

700. godine prije Krista započinje Halštatsko razdoblje u užem smislu te riječi. 1846. godine rudarski nadzornik J. G Ramsauer otkrio je Halštatsku nekropolu koje je postala eponimom za cijelu kulturu - Halštatsku kulturu - kao i za cijelo onodobno razdoblje - halštatsko razdoblje. Pojam "kultura polja sa žarama" temelji se upravo na nalazima s te nekropole.

Nositelji halštatske kulture bili su ratnički poljoprivrednici. Naročito je u kasnom razdoblju dokumentirano ratničko plemstvo sa čvrstim kneževskim sjedištima i bogato opremljenim grobovima. Jedna od bitnih tehničkih novina halštatskog razdoblja bilo je uvođenje željeza kao uporabnog materijala, u početku uglavnom za oštrice mača. Međutim, i bronca i tehnika plemenitih metala dosegnuli su iznenađujuće visok stupanj kvalitete. Keramičke posude visoke su kvalitete i ukrašene su geometrijskim motivima ili čak figuralnim prikazima. Dva izrazita kneževska groba otkopana su u Dürrnbergu kraj Halleina. Iz jednog od tih grobova potječe najvrjedniji nalaz - brončana posuda s kljunom, remek-djelo tehnike.

Vađenje soli u srednjem vijeku

Kamenu sol koja je u tolikoj mjeri obilježila povijest Austrije u prva dva stoljeća prije Krista, u Rimskom je Carstvu potisnula jeftina morska sol, tako da su alpski rudnici soli skoro u potpunosti zamrli. Eksploatacija soli u Reichenhallu koja je nedvojbeno počivala na rimskoj tradiciji, bila je moguća i bez ozbiljne eksploatacije u rudniku. Slani izvori postojali su primjerice u Bad Hallu u dolini Sulzbach, u Hallu kod Admonta ili u Halltalu kod Mariazella. U svim imenima mjesta nalazi se "Hall", keltska riječ za sol.

Krizni razvoj u 17. i 18. stoljeću

Rudnici soli Hallstatt, Ebensee i Ischl uspjeli su u 17. i 18. stoljeću, doduše, proširiti svoju proizvodnju, međutim mnogi rudnici soli imali su jaku konkurenciju u morskoj soli i turskoj "kamenoj soli". Tako je u Ausseeu, kao i u Hallu u Tirolu proizvodnja soli drastično pala. Osim toga je Hallein u razdoblju od 1597. do 1611. morao voditi teške oružane sukobe s Bavarskom koji su dovele do toga da je dobit od proizvodnje u Salzburgu ostala u u zemlji kupcu , Bavarskoj.

Siromaštvo rudara u solanama postalo je poslovično.

1800. grof Spaur piše o Halleinu da je "grad u kojem se slana voda u koju su dodani slani dijelovi kuhala u pet velikih plitica, u svakom pogledu izgleda izuzetno žalosno. Crna para koja se uzdizala iz ovih plitica za sol, zaklanjala je dnevno svjetlo, ulice su uske, a kuće su uglavnom neugledne; na blijedim licima stanovnika (uz izuzetak dobro uhranjenih pivara, trgovaca i činovnika) ocrtava se siromaštvo i briga i jedva se može probiti kroz gomilu žena i djece što prosjače i sa svom žestinom slijede strance."

Dobivanje slane soli i transport soli - tava i prostorija s tavama

Sol se vadila iz brda, a proizvodila se u solani. Sve do nedavno solana je značila isto što i prostorija s tavama.Starodrevni tehnički izraz koji se koristio u solanama "kuhati sol" govori sve o postupku. Radi se o tome da se iz slane vode s velikom koncentracijom soli trebalo izlučiti kuhinjsku sol. Zasićena slana voda se ulijevala u tavu, otvoreni spremnik sa što je moguće većom površinom; nakon toga se tava tako dugo grije, sve dok voda ne ispari i dok ne ostane čista sol. Najveći dio proizvodnje u Halleinu napuštao je solanu brodovima uzduž rijeke Salzach. Uobičajeni tip broda bio je takozvani "Hallasch" kojim se moglo prevoziti i do 15 tona soli. Koje su se fantastične brzine mogle postići, može se procijeniti na sljedećem primjeru: za dionicu Laufen - Hallein - Laufen (80 km), uključujući utovar i istovar, trebalo je samo dva dana!

Razvoj u 19. i 20. stoljeću

19. stoljeće donijelo je austrijskim solanama priključak na industrijsko doba: Velike katastrofe uslijed požara (Hall u Tirolu 1822., Aussee 1827., Ebensee 1835.) koje su razorile postojeće tave, ubrzale su modernizaciju. Osim svog značenja kao sredstvo za uživanje i konzerviranje sol se sada koristila i u industriji za proizvodnju sode i natrij karbonata.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije prije svega su solane Hallein i Hall u Tirolu izgubile svoja prirodna prodajna tržišta u Češkoj i južnom Tirolu. Jedva su bile prevladane godine svjetske gospodarske krize, kad je pripojenje Austrije njemačkom Reichu ugrozilo egzistenciju alpskih solana. Nije se moglo konkurirati ogromnim rudnicima kamene soli. Samo uz najveće napore uspjelo se spriječiti zatvaranje solana.

U poslijeratnoj Austriji solanama je najprije uspjelo ostvariti dobit, međutim pokazalo se da proizvodne lokacije koje su razvile tijekom povijesti, nisu više dorasle zahtjevima modernog gospodarstva. Iz tog su se razloga od 1965. do 1967. morale zatvoriti velike solane u Hallstattu i Bad Ischlu te rudnik soli, kao i južni pogon u Hallu u Tirolu. Unatoč ovih mjera racionalizacije bile je sve teže i teže raditi s dobiti. Krenulo se u izradu novog koncepta poduzeća. Umjesto uprave koja kontrolira njeno je mjesto trebalo preuzeti poslovodstvo koje je orijentirano na donošenje odluka. 1979. to je i izvršeno. Austrijske solane preoblikovane su u dioničko društvo.